Vražji prolaz i Zeleni vir s djecom

Vražji prolaz nam nikad nije zvučao kao idealna destinacija za izlet s djecom. Zato smo ga vjerojatno i zaobilazili do sad iako smo već neko vrijeme “na terenu”.

A kad smo krenuli istraživati, zapeli smo već na google recenzijama, koje su prilično kontradiktorne. Dok jedni tvrde da su djeca uživala, drugi tvrde da staza nije nikako za djecu. Odlučili smo da je vrijeme da sami provjerimo koliko je Vražji prolaz zapravo vražji te ima li tu nešto za nas. Naravno – u špici sezone, kad su najveće gužve na cestama, jer mi to tako – volimo prkositi upozorenjima i ugađati svojim hirovima.

Na webu smo doznali da je cesta do kanjona zatvorena zbog preuređenja te da put ide alternativnom makadamskom cesticom iz Donjeg Lošca. Očekivali smo da ćemo i zbog toga izgubiti ponešto vremena i živaca.

Ispostavilo se da nam je, zbog gužvi, veće probleme stvarala autocesta, nego makadam, koji nije predug ni preloš. Kad smo došli na parkiralište i našli se pred oznakom “preko brdašca pa ravno”, lov na prolaz i vir je i službeno započeo.

Nakon pola sata vrlo ugodne šetnje kroz šumu i uz potočić Curak, u kojoj nas je Gorski Kotar već osvojio po ne znam koji put, stigli smo zapravo do “početka” – planinarskog doma do kojeg ćemo se vraćati još dva puta, no tad to još nismo znali.

Potok Curak

Što je Vražji prolaz, a što Zeleni vir?

Naučili smo da se radi zapravo o dvije staze, od kojih svaka ima svoju priču.

Jedna staza vodi do Zelenog vira (špiljskog izvora). Uz špilju je i vodopad, koji je možda i veća zvijezda od izvora, iako nema svoje umjetničko ime.

Druga staza vodi kroz Vražji prolaz (spektakularni kanjon), dok je krajnja odredišna točka staze špilja Muževa hiša.

Planinarski dom Zeleni vir je polazišna i dolazišna točka obiju staza, mjesto za okrjepu, stanica za odmor i ohrabrenje.

Vražji prolaz

Krenuli smo od Vražjeg prolaza, naoružali se kacigama i vodom pa u paru, svaki s jednim djetetom pod rukom – krenuli.

Vrlo brzo smo uvidjeli da je staza velikim dijelom uska i nezaštićena (ili slabašno zaštićena), a dovoljno visoko da nikako ne bi dobro završilo u slučaju poskliznuća i pada. Nije prezahtjevna u smislu da djeca to ne mogu fizički izdržati (barem sudeći po našem skromnom uzorku od dvoje djece od 6 i 9 godina), ali definitivno nije staza u kojoj ćeš lagano i opušteno šetati dok djeca trčkaraju okolo. To možeš uz potok Curak, ali ovdje gore, nad Jaslama, je ipak potrebna ozbiljna koncentracija i stalni fokus na djeci.

Dakle, uz malo kondicije i puno opreza, stazu mogu prijeći i djeca, ali roditelj mora računati na to da će većinu vremena biti u blagom grču i strahu od naglih i pogrešnih koraka.

Natpis “Odmori, zaslužio si!” na odmorištu usred kanjona doživjeli smo kao gromoglasni pljesak na naš uspjeh i priliku da razmislimo o povratku natrag. To je zapravo jedino sigurno mjesto za predah na cijeloj stazi. Pravili smo kratke stanke i drugdje, uglavnom za fotografiranje i brzinsko divljenje jer kanjon je po ljepoti vrijedan svake hvale i preporuke.

Kad smo se odmorili od hodanja i opreza i osvrnuli oko sebe, shvatili smo da smo zapravo nadomak špilje pa smo ipak još jednom udahnuli i krenuli do samog cilja.

Eno šišmiša, eno ga! – Vikali su dečki na ulazu u špilju. Utišavali smo ih bezuspješno dok ih muž nije upitao kako bi se oni osjećali da šišmiš uđe u njihovu sobu i počne vikati – Eno čovjeka, eno ga! Ovo je izazvalo smijeh, ali obuzdalo vikanje i čuđenje.

Špilja nije uređena ni osvjetljena pa nismo išli duboko. Na izlazu smo pročitali da se u dubini špilje, u jezercu, nalaze dva čamca iz 18. stoljeća – nitko ne zna ni tko ih je donio, ni zašto. Neki muževi valjda. Poželjeli smo se vratiti po odgovore, ali nismo htjeli riskirati s djecom. I ovako se nismo osjećali baš kao roditelji godine, pogotovo jer smo tijekom cijelog uspona i silaska, sreli samo još jednu obitelj s djecom. S tim da su oni bili u sandalama i bez kaciga pa ako nekoga moramo osuditi, ajmo njih!

Zeleni vir

Kad smo se spustili do Planinarskog doma, osjetili smo ogromno olakšanje. Sigurno tlo pod nogama, igralište za djecu, hladna voda i osjećaj da smo pola uspješno odradili.

Još nas je čekao Zeleni vir, ali on nije zvučao toliko prijeteći kao Vražji prolaz. A i uspon traje samo 20 min, za 10 manje nego prvi.

Zato smo krenuli ležerno i opušteno, s osjećajem da sad možemo sve, ali zaskočilo nas je ono s čim nismo računali – vrućina i umor. Kanjon nam je oduzeo svu energiju. A očito i hlad. Odmarali smo gdje smo stigli, vjerujem da je sve to skupa trajalo ipak nešto više od predviđenih 20 min.

Kad smo ugledali vodopad, imali smo samo jednu želju – rashladiti se. Prišli smo dovoljno blizu da smo uspjeli uhvatiti nešto hladnih kapljica. Izmjenjivali smo se tako pod njim dok nas nije sve vratio u život, jednog po jednog. 

Nakon toga smo bili spremni napraviti i tih dodatnih nekoliko koraka do izvora. Debeli betonski zid dijeli posjetitelje od izvora pa je nešto teže uhvatiti u kadar tu zelenu boju jezera po kojoj izvor i nosi ime.

Staza do Zelenog vira je manje zahtjevna, ali je išla teže, možda i zbog prokletstva drugotnosti – na prvu ideš svjež i u punoj snazi, a na drugu ipak već načet i umoran.

Zaključak

Treći susret s planinarskim domom nekako je zaokružio cijelu priču. Opet ista slika, nas dvoje u poluležećem položaju u hladu, a njih dvojica nastavljaju s igrom. Dakle, ne samo da djeca mogu prijeći staze, oni to odrađuju bez pravog predaha.

Još nas je čekala povratna staza uz Curak do parkirališta. Hodali smo zadovoljni i opušteni.

Jauci našeg šestogodišnjaka zbog bliskog susreta s koprivom podsjetili su nas da s djecom ipak nikad ne smije preopušteno.

Završna slika s izleta je s prstom u boci hladne vode iz potoka, ali ipak zadovoljnim osmijehom na licu.

Pokazalo se da su sve recenzije točne – i da je staza opasna za djecu (i za odrasle ako su neoprezni), ali i da djeci neće biti dosadno.

Mi smo se, eto, uspjeli vratiti čitavi, a usput smo se i zabavili, stoga ćemo izlet smatrati uspješnim.