Balkanska ruta s djecom (2/2) – Od Ohrida do Novog Sada

Nakon Boke Kotorske, Skadarskog jezera i Tirane, drugi dio naše balkanske avanture donosi mir Ohrida, ritam Skoplja i kaos u Novom Sadu. Je li Balkan ispunio očekivanja ili nas još jednom iznenadio?

Ohrid

Kapetan Kiril, umirovljeni svjetski putnik, čekao je u dogovoreno vrijeme u svojem kajčetu (čamcu), u plavoj mornarskoj majici i kapetanskoj kapi, s vrećicom upravo kupljenih hladnih napitaka.

Bio je odlučan priuštiti nam sve što smo očekivali, ali i pokazati Ohrid kako ga on vidi. U tri dana na Ohridu čuli smo puno podataka o jezeru, većinu vjerojatno brzo zaboravili, ali ono što je Kiril pričao – to je ostalo. Pa sad znamo da je jezero tako čisto i bistro jer ima puno izvora, da je Ohridsko jezero najstarije u Europi te među četiri najstarija jezera na svijetu, da se lokalci kupaju na tzv. Poljskoj plaži, čak i u siječnju, a da je voda najhladnija u svibnju. Znamo i u kojem dijelu Ohrida je Kiril proveo svoje djetinjstvo i koje dijelove svijeta je obišao u odrasloj dobi.

Kiril nas je ostavio uz šetnicu kojom smo brzo i lako došli do Crkve sv. Jovana Kanea. Smještena na rtu Kaneo, na litici iznad jezera, izgleda zaista predivno te je s razlogom najfotografiranija građevina na Ohridu. Doprinijeli smo statistici sa svojih 58 fotki (po mobitelu).

Od Crkve smo nastavili dalje do Samuelove tvrđave, kroz borovu šumu, u kojoj sve miriše i podsjeća na more, pogotovo kad se osvrneš prema jezeru.

Put do tvrđave nije dug, ali djeci je bilo nužno nekoliko pauza zbog nervoze i potrebe za osvježenjem. Kad smo konačno stigli do vrha i makedonske zastave na tvrđavi, osjećaj je bio otprilike kao da smo osvojili Makedoniju.

Odozgo se lijepo vidi jezero i grad i lakše je percipirati gdje stane tih 55 000 stanovnika Ohrida.

Dalje smo nastavili do Plaošnika – jednog od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Ohridu. Danas se ovdje nalazi obnovljena crkva sv. Klimenta, sagrađena na temeljima starije ranokršćanske bazilike i unutar ostataka zidina srednjovjekovne crkve, a koja je bila sjedište prve slavenske škole. Doslovno za cijenu jedne kave ovdje smo angažirali turističkog vodiča, tj. simpatičnu gospođu koja nam je u kratkom roku pokušala prenijeti što više svog znanja.

Bilo je to dosta izazovno jer su se djeca opirala, s obzirom da nisu baš fanovi stajanja na mjestu i slušanja srednjovjekovnih priča. Ipak, zainteresirala ih je jedna stvar, a to je da u makedonskoj abecedi postoji slovo S [DZ] te ga koriste npr. u riječi zvono pa kažu zapravo dzvono, odnosno dzvonče. Do kraja dana intenzivno smo koristili dz gdje treba i ne treba.

Poučna šetnja tog dana završila je Antičkim teatrom izgrađenim 200 godina prije Krista, gdje su se svojedobno odigravale grčke tragedije, ali i “Rimske tragedije” nešto kasnije.  Naime, za vrijeme Rimljana tamo su se provodile gladijatorske igre pa i pogubljenja. Teatar je nakon obnove ponovno oživio pa se danas tamo izvode koncerti, opere, baleti i brojne druge kulturne manifestacije.

Antički teatar – Ohrid

Sveti Naum

Za razliku od jučerašnjeg dana u kojem smo ipak uložili poprilično fizičkog i mentalnog napora, ovaj dan je počeo nekako lijeno. Krenuli smo do Sv. Nauma, pomalo bezvoljni i umorni, a onda, tek što smo zakoracili u “kompleks”, spontano skrenuli udesno prema pješčanoj plaži i hladovini pod starom topolom. Je li stvarno bila topola u pitanju? Je li uopće bitno? Ostali smo “pod topolom” dobra dva sata, popili kavu i samo zurili u jezero dok su dečki gradili svoje Samuelove tvrđave od pijeska i lovili žabe u plićaku.

Negdje pred kraj dana, kad je i sunce već bilo umorno, pokrenuli smo se prema Manastiru Sv. Naum “da i to odradimo”. Negdje kod pauna smo naglo živnuli. Pauni slobodno šeću u Manastiru i oko njega, žive svoje živote, idu k nekom svojem cilju, dok ih posjetitelji uzbuđeno, gotovo histerično prate i slikaju. A neki ih i love za rep, pa ih roditelji moraju loviti dok oni love paune pa se eto rastrčiš i onda nisi više pospan ni bezvoljan, nego isfrustriran i zadihan.

Zapravo me malo zagrizla savjest što sam tako ravnodušno došla na mjesto gdje ljudi već stoljećima dolaze s molitvama i nadom, a koje je, usput, zaista predivno. Svetom Naumu ljudi navodno dolaze moliti za ozdravljenje, posebice od psihičkih bolesti. Dobacila sam i ja neku molitvu za psihičko zdravlje, jer –  kome ne treba podrška u tom polju – neka prvi baci kamen u jezero.

Sveti Naum nije samo Manastir, to je cijeli kompleks u kojem se možeš kupati, sunčati, ručati, popiti kavu, provozati se brodićem do izvora Crnog Drima ili samo prošetati i diviti se prirodnim ljepotama.

U svakom slučaju smo se iz Svetog Nauma vratili s puno više životne energije, nego što smo otišli.

Muzej na vodi i Dr. Nikola Nezlobinski muzej

Za vrijeme našeg boravka na Ohridu, posjetili smo dva muzeja. Onaj o kojem svi pričaju i onaj za kojeg se ne zna ni da postoji. Ovaj prvi je, naravno, onaj na vodi. Radi se o rekonstrukciji naselja koje je nekad davno (prije više od 3 tisuće godina) tu postojalo. Izgleda spektakularno, pogotovo zbog jezera koje je ovdje nestvarno lijepe boje i bistrine.

Ušli smo u nekoliko kućica i moram priznati da se nismo previše posvetili proučavanjem njihovih interijera, sjećam se samo ognjišta i tepiha od životinja. I pogleda kroz prozor.

Drugi muzej, onaj doktora Nikole Nezlobinskog je zapravo mali prirodoslovni muzej u Strugi (susjedni grad), a u kojem se može puno naučiti o Ohridskom jezeru i bićima koja u njemu obitavaju. Za sve prirodnjake, male i velike, definitivno je dovoljno dobar.

Ribe Ohridskog jezera – Muzej Dr. Nikola Nezlebinski

Susret s Ohridom završio je u glazbenom okruženju, kako je i započeo. Ne baš s odabranom playlistom, ali mladi KUD-ovci iz različitih zemalja, uglavnom s Balkana, su bili savršen kompromis između odraslog ljubitelja tradicionalne makedonske glazbe i plesa i prosječnog malog ljubitelja svega šarenog i glasnog sa što više podražaja.

Ohrid nije razočarao, naprotiv, teškog srca smo ga napustili, ali nismo se tu oprostili od Makedonije. Čekao nas je još brzopotezni posjet Skoplju.

Skoplje

Vidjeli smo Trg Makedonije i brojne famozne predimenzionirane kipove (jer – teško ih je ne vidjeti), Makedonska vrata, Trg žena ratnica, Kameni most, staru čaršiju, pomalo zapuštenu tvrđavu, da ne nabrajam dalje, jer ni nemam puno toga još za nabrojati, ali i jer to nije ono po čemu ćemo pamtiti Skoplje.

Pamtit ćemo ga po ritmu darbuke i melodiji saza na kamenom mostu, ljudima koji spontano zaplešu uz ulične svirače, kukuruzom u centru grada za manje od jednog eura, mirisima i bojama koji u čaršiji dozivaju sa svih strana, multikulturalizmu i osjećaju prihvaćanja, a pomalo i pripadnosti iako smo samo gosti, kondukteru u gradskom busu koji nam je umirujućom gestom poručio da samo nastavimo sjediti bez brige kad nismo imali karte.

Kameni most – Skoplje

Došli smo s nekom unaprijed definiranom ljubavlju prema Makedoniji i tako smo i otišli.

Novi Sad

Ruta je trebala završiti u Beogradu, ali su se prosvjedi zahuktali pa smo ih odlučili izbjeći. Tako što smo otišli u Novi Sad, ni manje ni više nego tamo gdje su koju godinu prije prosvjedi u Srbiji i počeli, bez da smo provjerili što se tamo trenutno događa. Nije naš najoštriji trenutak, znam.

Da se i tamo prosvjeduje doznali smo na povratku iz vrlo ugodne šetnje gradom kad smo “malo zapeli u gužvi” pa je to potrajalo pa nam je netko objasnio da je to zato što imaju “diktatora za predsednika”. Dva sata kasnije još uvijek smo kružili gradom i pokušavali doći do apartmana, no svaki put bismo završili na nekom zatvorenom raskrižju s kojeg smo samo mogli natrag. 

Ovo je treći trenutak (ili bolje rečeno sat, dva sata) na putovanju kad smo se zapitali jesmo li normalni i odlučili da više nikad nigdje ne idemo, pogotovo s djecom! Dečkima je, doduše, bilo zabavno. Povremeno bi zaspali, ali većinom bi napeto pratili, kao da smo u igrici i tražimo izlaz iz labirinta, ali nekako uvijek završimo pred zidom.

– Jeste zapeli, trebate li pomoć? Dobacio nam je kroz prozor jedan lokalni anđeo, jer ne znam kako drugačije ga nazvati. Na naš očajnički Da! čovjek je bez pogovora sjeo u auto i vozeći pred nama, a mi za njim, uz nekoliko prekršenih prometnih pravila jer drukčije nije išlo, dovezao nas do apartmana u Ulici heroja Pinkija. Ne znamo tko je bio heroj Pinki, ali jasno je tko je bio naš heroj tog dana. Vjerujem da ćemo ubuduće dvaput razmisliti kad nam se obrati stranac u našoj zemlji prije nego ga brzinski otputimo do prvog skretanja pa “neka onda opet pita nekoga”.

Sutradan, kad je sve privremeno utihnulo, htjeli smo opet do grada, ali smo odustali jer se ispostavilo da radnim danom nema opcije kojom bismo mogli platiti parking. Izgleda da i oni imaju svoju “parking mafiju” koja operira putem mobilnih kartica koje moraš kupiti da bi mogao poslati sms za parking. Nismo htjeli ulaziti u tu priču u kojoj se spominju i kamatari “ali strancima ne mogu ništa”, nego smo radije otišli ponovno na kavu u Petrovaradinsku tvrđavu s besplatnim parkingom svaki dan, ne samo nedjeljom.

Za kraj smo prošli Dositejevom i Ulicom Jovana Cvijića kojima neki više ne prolaze, pa smo barem doprinijeli s parom novih klinaca. Tu je nekako završio naš posjet Novom Sadu, Srbiji, ali i cijela ova avantura.

Je li nam ovo trebalo?

Čekali smo na granici 2 sata zbog najsporije granične policije u povijesti graničnih policija.

Ako ništa drugo, imali smo dovoljno vremena presložiti dojmove i proći kroz sve dane i segmente ovog uzbudljivog putovanja. Je li Balkan ispunio očekivanja ili razočarao? Pa, nekad je susreo naša očekivanja, nekad ne. Nekad je oduševio, nekad razočarao. Nekad je bio svoj, nekad tuđi, a nekad naš.

I mi smo nekad bili svoji, a nekad ko da nismo svoji, ali to je valjda i za očekivati kad u 9 dana prođeš 4 države, 10-ak gradova, 4 valute, 6 apartmana, s dvoje djece i premalo sna.

Ipak, na kraju smo zadovoljni. Ispunili smo jedan davni san i stvorili uspomene koje ćemo dugo pamtiti. Pa čak, ili možda baš posebno one trenutke u kojima smo se pitali je li nam sve ovo trebalo. Izgleda da nam je trebalo.