Balkanska ruta s djecom (1/2) – Od Kotora do Tirane

Ideja se rodila nekad davno, vjerojatno još za studentskih dana, uz glazbenu podlogu neparnih ritmova i sjetnih stihova.

Puno godina kasnije došlo je vrijeme za pokušaj realizacije. On je zapravo želio u Ohrid, ali pošto je suputnička “ekipa” znatno drugačija od prvotno planirane, plan je trebalo prilagoditi. Složili smo rutu koja bi nam omogućila vidjeti još pokoji kutak Balkana i razlomiti vožnju zbog djece.

Bio je to ambiciozan plan za putovanje s djecom: Boka Kotorska-Skadarsko jezero-Tirana-Ohrid-Skopje-Beograd u 9 dana. Ambiciozan ili pomalo lud, nakon svega – nismo sigurni. Premišljali smo se do zadnjeg trena te razmatrali kao alternativu klasični odmor na moru. Ali je li i more s djecom uopće odmor?

Odvažili smo se i krenuli. Kako je to izgledalo, je li sve teklo po planu i gdje smo skrenuli s puta – pokušat ću prenijeti u nastavku.

Boka Kotorska u ljeto, kupanje ili razgledavanje?

Najbolje idemo odmah na tvrđavu! – Odlučno sam rekla dok smo se vozili prema Kotoru. Stići ćemo oko pola šest, odraditi check-in i taman će biti dovoljno vremena za 1350 stepenica u jednom smjeru.

Plan se otopio na suncu onog trena kad smo ugledali more, a novi plan nas je odveo na plažu podno apartmana u Dobroti kraj Kotora.

Kraj je lipnja, temperatura gotovo 35 stupnjeva, sezona je u Boki Kotorskoj u punom jeku i definitivno nije lako ostati fokusiran na rutu. Šetnja do Kotorske tvrđave ostala je samo nedosanjani san, tješili smo se da su to ionako samo zidine, koje možemo gledati i u starom gradu, uz gotovo nikakav napor. Pojeli smo sladoled, popili kavu, brojali mačke i neuspješno pokušavali utrpati atmosferu u fotografiju.

Ne možeš doći u Boku Kotorsku, a da ne odeš na Gospu od Škrpjela. Otišli smo i mi, ni manje ni više nego s “parking mafijom” iz Perasta, unatoč tome što smo došli odlučni da se nećemo dati preveslati. No, uz dvoje djece i na 35 stupnjeva ne raspravljaš, nego želiš što brže doći do odredišta pa platiš besplatni parking “u kombinaciji s vožnjom do otočića” i onda ti se čini da bi se možda bolje osjećao da si po duplo većoj cijeni došao brodom iz Kotora na izlet.

Na otočiću je lijepo i živahno, ali obilazak traje kratko. Inzistirali smo da želimo ostati 20 min, iako je prosjek navodno 10. Prošetali smo do svjetionika i crkvice, navirili se kroz prozor prema još manjem otočiću Sv. Juraj, pojeli sladoled i čekali čamac za natrag.

Kao u Perastu s parkingom, slična situacija je u Budvi s mjestom na plaži. Barem na plažama uz stari grad gdje smo se htjeli samo malo rashladiti. Onoj Richardova glava ne možeš ni pristupiti ako nisi Glava koja je gost hotela. A na prvoj sljedećoj, Mogren (ujedno i najpopularnijoj), uspjeli smo se ugurati negdje sa strane, zajedno s ostalim otpadnicima koji ne žele platiti 40 eura ležaljku.

Iako smo bili samo u prolazu i nismo imali sreće s plažama, svidjela nam se Budva – stari grad, šetnica podno litice, pomislila sam kako bi bilo lijepo tu doći prošetati rano ujutro ili još bolje u rano proljeće, kad se grad tek budi, a ljudi ga još nisu preplavili i zagušili.

Nakon intenzivne Budve koja je bila udar na sva osjetila, u potrazi za mirom i odmorom na odmoru zaputili smo se prema Skadarskom jezeru, tj. na dogovorenu turu brodom po rijeci Crnojević.

Skadarsko jezero i rijeka Crnojevića

Do rijeke Crnojevića smo vozili uskom makadamskom cestom niz strminu, povremeno naizgled vrlo opasnom i nezgodnom. To je bilo sve samo ne ugodna vožnja. Kasnije smo doznali da smo se spuštali niz Pavlovu stranu te da postoje barem 3 bolje ceste kojima smo mogli doći. Što vrijedi kad navigacija nudi samo najkraću rutu, pa i po cijenu života.

Pavlova strana je serpentina koja možda nije uređena i sigurna, ali po pogledu na rijeku Crnojevića joj nema ravne.

Na turu brodom poveo nas je simpatični Duka (ne Đuka, napomenuo je, na to su alergični još od “onog”). Kaže da ni ne zna tko je danas predsjednik Crne Gore “pa mora da je dobar”.

Vožnja rijekom je bila pravo osvježenje od vrućine pa je bilo lako uživati u prirodnim ljepotama “u srcu Crne Gore” – kako nam je Duka slikovito objasnio trenutnu lokaciju. U 45 min koliko tura traje doplovili smo do Nacionalnog parka Skadarsko jezero i uvjerili se da zaista zaslužuje taj status. Na kraju smo se svi složili da nam je ovo bila najljepša i najugodnija vožnja brodom od svih na kojima smo bili.

Prespavali smo u drvenim kućicama u Orahovu blizu Virpazara i to je bila jedina noć na cijelom putovanju u kojoj smo obukli duge rukave i zaista odmorili – od vrućine, vreve, brige oko parkinga i pomalo agresivnog turizma.

Samo nekoliko kilometara dalje, u centru Virpazara – nije tako mirno, iako se radi o malom mjestu. Svaki pridošlica je vidljiv pa su nas na ulasku u grad tri puta zaustavljali i nudili ture brodom. S obzirom da smo svoje već otplovili, nisu dalje forsirali, vrlo srdačno su nas uputili dalje, no ne prije nego su raspitali što točno tražimo u gradu i gdje idemo.

A išli smo na večeru, na brod Silistria. Večera od milijun kalorija, konobar “starog kova”, ex-yu glazba i mačke kao sveprisutni motiv Crne Gore. Ovo je slika kojom pamtimo posljednju večer u Crnoj Gori. Uz komentar našeg devetogodišnjaka kako sigurno svi odmah znaju da smo turisti – jer smo za vrijeme večere pokušavali suptilno (očito ne i neprimjetno) držati mačke podalje od našeg stola.

Već sutradan smo se zaputili prema zemlji druge valute i stranog jezika – Albaniji.

Tirana – sigurna ili ne?

U vožnji od graničnog prijelaza Božaj prema Tirani već se može naslutiti da je riječ o zemlji velikih ekonomskih kontrasta. Prolazimo kroz rijetko naseljene krajeve sa skromnim kućama, često bez fasade, s limenim krovovima i zapuštenim dvorištima, uz drvene, ručno ispisane reklame koje svjedoče o nekadašnjim pokušajima privatnog biznisa. A onda, usred toga, hoteli nalik dvorcima – s tornjevima, bazenima i pomno uređenim okolišem. U takvom okruženju djeluju gotovo nestvarno, ali svakako glasno sugeriraju veliki turistički potencijal Albanije – s morem i jezerom samo nekoliko kilometara dalje.

Slično je i u Albanskoj prijestolnici. Nije potrebno maknuti daleko iz centra, koji je zanimljive estetike i bogate ponude, da se dođe do stambenih zgrada koje su u potpunom rasulu. U jednoj takvoj smo i sami bili smješteni, iako se njeno stanje nije dalo naslutiti po slikama interijera. S blažim potresima o kojima se par dana prije našeg dolaska izvještavalo iz Tirane, spavanje u derutnoj zgradi nije bilo baš najsretnije rješenje pa spavanja gotovo i nije bilo.

Dočekali smo jutro, rekordnom brzinom napustili apartman i sjeli u auto. Trebalo je još samo preživjeti promet u Tirani, pred kojim se potres i ne čini kao ozbiljna prijetnja. Čini se da tamo svatko ima svoju traku, a prednost ide po pravilu bijesne strane. Nakon Pavlove strane u Crnoj Gori, vožnja u Tirani je drugi moment na ovom putovanju u kojem smo se zapitali jesmo li normalni i što nam je ovo trebalo.

To pitanje smo, dakako, već po izlasku iz grada gurnuli pod tepih pa pamtimo samo lijepe uspomene – prvenstveno ugodnu šetnju gradom unatoč vrućini. Kako smo se rashlađivali na podnim fontanama na Skanderbegovom trgu, pod zemljom u bunkeru, u hladovini Rania Parka i sladoledom u Tiranskoj tvrđavi. I kako smo se kuhali penjući se na Tiransku piramidu koju smo osvojili na 35 stupnjeva na što smo posebno ponosni.

Inače, tko se ne boji potresa i prometnog kaosa, po pitanju stope kriminala, Tirana je navodno jedan od najsigurnijih glavnih gradova u Europi.

Kako smo ionako putovali dalje prema jugoistoku iz Tirane, navratili smo u Elbasanski distrikt u Tvrđavu Elbasan – na kavu. Tvrđava je jako lijepa i uredna i u potpunosti pretvorena u ugostiteljski objekt u kojem možeš ručati kao kralj, ali i popiti prilično jeftinu kavu kao obični građanin sa živahnom djecom, u kafiću s mini igralištem za djecu.

S osjećajem da smo Balkanu tek zagrebli površinu, krenuli smo dalje prema glavnom cilju – Ohridu, ali o tome u nastavku…