Niskobudžetni let s djecom – 5 nepravilnih pravila

Odradili smo prvi let avionom s djecom, a i prvi niskobudžetni let uopće (a i bez djece i s visokim budžetom nismo daleko od prvog). Spoiler: nije išlo glatko. Izdvojit ću pet letećih crtica koje će, vjerujem, dostojno dočarati kaos u kojem smo se našli, a možda nekome i koristiti.

1. (Dija)kritički osvrt – problem s imenom

Ako si tvrdokorni Slaven kao ja pa imaš malo teže odvojiv dijakritički znak u imenu (Đ), kod kupnje karte trebaš upisati najbližu varijantu bez dijakritike (u ovom slučaju – D). Nikako nemoj pisati originalno slovo s dijakritičkim znakom, jer sustav (Ryanair, ali mislim da je i kod drugih isto) ne prepoznaje znakove mimo engleskog alfabeta, tj. savršeno ih dobro prepoznaje kod kupnje karte, tada te nikakav sustav ne upozorava da si upisao čudne znakove.

Mi smo, nažalost, to doznali tek kad smo odradili check-in, a tad više nema opcija za promjene. Sustav znakove koje ne prepoznaje, jednostavno izostavi pa onda dobiješ boarding pass s krnjim imenom. S kojim te neće pustiti u avion. Zapravo, možda hoće. Ali možda i neće.

Uslijedila je mučna prepiska s njihovom podrškom koja nam je u pretjerano ljubaznom mailu upakirala da se ime mora “promijeniti” po cijeni koja je navedena na njihovom cjeniku. Cca 100 funti.

Na kraju smo problem riješili za nula funti tamo gdje smo se najmanje nadali – na Ryanair chatu. Ako tražiš stvarnu osobu, pojavi se već neki Kevin koji problem riješi u pola minute, bez naknade.

2. Tekućina u ručnoj prtljazi – mit i realnost

Svi koji rijetko lete znaju koliko ozbiljno i opterećujuće zvuči pravilo o 100-mililitarskim bočicama u ručnoj prtljazi. Pogotovo ako imaš samo ručnu prtljagu. “Samo da ne unesem tekućinu preko 100 ml u ručnoj prtljazi” – ponavljala sam si danima prije i na dan polaska i na putu do aerodroma. Pogodi tko je svejedno došao na sigurnosnu provjeru s pola litre vode u Zagrebu i s termosicom kave u povratku s Malte?

Šokantan rasplet – nije se svijet srušio. U Zagrebu smo samo bacili bočicu s vodom, a na Malti su nam kavu vratili, uz osmijeh – ljudi koji cijene prave vrijednosti.

3. Kofer koji (ne) prolazi

Iako imamo kofer idealnih dimenzija za kabinu, vjerovali smo iskusnoj letačici koja nam je posudila svoj ultimativni kofer – veći od našeg, par centimetara veći od dozvoljenih mjera, ali “već sto puta letio bez problema”.

Na putu za Maltu se pokazalo da Ryanairova pravila zaista nisu tako rigidna kako se priča – prtljagu nitko nije ni pogledao. Na putu za Zagreb pokazalo se upravo suprotno. 70 eura bačenih u vjetar da bismo utrpali koju jaknu više koju, da paradoks bude veći, na Malti nismo ni upotrijebili.

4. Strah i veselje u zraku

Ušli smo u avion pomalo se pribojavajući kako će mlađi članovi obitelji reagirati na svoj prvi let – hoće li biti straha, panike, suza…

Koju minutu kasnije najmlađi član obitelji veselo je gledao kroz prozor i uživao u “plovidbi oblacima” – dok su stariji članovi obitelji koketirali s Normabelima i žvakali žvakaću k’o da nema sutra.

Svi smo preživjeli, ali smo i naučili ponešto o sebi.

5. Strugalice na sreću – tko to kupuje?

Niskobudžetne kompanije – ako je nekom osim mene to još uopće zanimljivo – imaju dosta raznolike dućane na kotačima u avionu. Svašta se tu da naći: od grickalica i sokova, preko parfema i drugih kozmetičkih pripravaka, do srećki – strugalica.

Na našem letu prema Malti, nije bilo velikog interesa za spomenute artikle, pogotovo za strugalice – koje smo pomalo s podsmijehom i s visoka ignorirali.

Na povratnom letu je bilo ponešto drugačije. Stjuardesa je najavila strugalice i nonšalantno nam poželjela sreću kakvu je imao Ante iz Slavonije, koji je protekli tjedan osvojio auto.

Nastala je opća pomama za strugalicama. Voljela bih da mogu reći da smo mi bili pametniji, ali ne mogu.

Lijepo smo postrugali svoje novčanike i zaradili ništa osim podsmijeha.

Zaključak

Bilo bi idealno pridržavati se pravila, barem onih za koje znaš, no vrlo često će nam se progledati kroz prste ako ih malo i zaobiđemo. Ponekad će nas zaskočiti neka pravila za koja nismo znali ni da postoje. Zapravo – sve ovisi koliko imamo sreće. Nekad će to biti manje, nekad više, ali vjerojatno nikad kao Ante iz Slavonije. 🙂