München u 3 dana

Proučavajući München, vrlo brzo smo došli do dugačkog popisa znamenitosti, muzeja i atrakcija koje treba obići. Koliko toga se stigne u tri dana, s dvoje djece i jednom City karticom – pokazalo se tek na terenu.

Unatoč prvotnim zgražanjem nad cijenom, izračunali smo da je Munich City Pass za 48 sati za nas isplativa opcija obzirom na ambiciozne planove. Jesmo li na kraju uspjeli vidjeti baš sve atrakcije s našeg popisa u 3 dana? Nismo. Je li nam se kartica na kraju isplatila? Nismo računali, radije živimo uz slabašnu nadu da možda ipak jest.

Na putu do centra

Cilj prvog dana je bio obići uži i širi centar grada. Prvi put u životu isprobali smo hop-on hop-off bus – kad već imamo “gratis” uz City Pass. Štreberski smo stavili slušalice i pokušali pohvatati znamenitosti lijevo i desno, ali, kako to obično biva, u sjećanju su ostale najtrivijalnije od njih, kao što je kip kemičara koji je imao nekakve veze s praškom za pecivo i kuća u kojoj je živio gospodin Röntgen.

Hopnuli smo van kod Engleskog vrta, zagazili jedva dvjesto metara u taj zaista predivni krajolik, a onda – više po balkanski, nego engleski – skrenuli na dječje igralište, raspustili dečke i elegantno se strovalili na klupicu.

U poslijepodnevnim satima napokon smo stigli i do famoznog Marienplatza. Iako smo bili daleko od oktobra, dalo se naslutiti malo bavarskog duha – ekipice za drvenim stolovima uz pivo, miris kobasica i pokoja bavarska nošnja. Prošetali smo do čuvene Vijećnice, Katedrale Naše Gospe i Crkve sv. Petra.

Vjerojatno se sve to moglo bolje i temeljitije, ali s djecom je uglavnom brzo i polovično, pogotovo kad se radi o crkvama i vijećnicama.

Jezične crtice

Često smo u žamoru brojnih ljudi i jezika znali načuti razgovore na Hrvatskom ili nekom sličnom jeziku, no nisam osjetila da nas taj zajednički jezik u Münchenu čini posebno bliskima. Hrvata tamo očito ima toliko da su se prestali čuditi i veseliti jedni drugima. Jedni drugima su stranci – i to je nekako u redu. A jezik – ponekad dobro dođe kao sredstvo komunikacije.

Tijekom jedne vožnje U-Bahnom, dok sam potiho dečkima držala lekciju o pristojnom ponašanju, sa susjednog sjedala prekinulo me nečije: “Scheiße, scheiße!” Pomalo me zateklo da Nijemci, gospodstveni kakvi jesu, tako nonšalantno psuju, ali nije mi bila mrska pomisao da su i oni samo ljudi, od krvi i mesa, koji ponekad psovkom reagiraju na neku nezgodnu vijest. Tako sam mislila dok razgovor nije krenuo dalje – na tečnom hrvatskom. Nasmijalo me to, više zbog mog toka misli, nego iz neke podrugljivosti – jer prilično je znakovito da sam i sama, u moru drugih njemačkih razgovora, detektirala upravo taj “scheiße”.

Sport i rekreacija

Sportsku turu započeli smo obilaskom velikog gradskog nogometnog stadiona.

Dok smo se približavali impresivnoj sportskoj građevini i divili se njezinoj veličini i dizajnu, odmah mi je zapelo za oko ime – Allianz Arena – ispisano plavim, korporativnim slovima, koje nekako nije u skladu s njezinom sportskom namjenom. Iako, s obzirom na cijelu financijsku priču koja se vrti u pozadini ovog sporta, otkup prava na ime stadiona od strane neke velike tvrtke više i nije neki potez kojem se treba čuditi.

Unutrašnjost stadiona sa 70.000 sjedećih mjesta djeluje impresivno, ali nosi tragove odigranih utakmica, slavlja i poraza – što možda više pridonosi vrijednosti nego što umanjuje estetiku.

Muzej FC Bayern je uspio zabaviti svakoga od nas. Dečki su od LEGO kockica slagali stadion, a muža je zainteresirala priča o peharima koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata netko zakopao i tako spasio od sigurnog uništenja. Meni je pak bilo zanimljivo vidjeti prvi dres Bayerna – dugačku bijelu košulju. Morala je biti tako dugačka, kažu u opisu – “tako je bila idealna za sportske aktivnosti, bez straha da će se izvući iz hlačica, što je bio veliki društveni no-no.”

Na zidu slavnih igrača Bayerna mahnuli smo Mandžukiću, Perišiću i još nekim poznatim dečkima, a odigrali smo i jednu obiteljsku utakmicu. Naime, u sklopu muzeja nalazi se i malo nogometno igralište, pa smo u kombinaciji “svi protiv tate” uspjeli doći do zaslužene pobjede. Zaradili smo i jednu sportsku ozljedu, no ponosno je nosimo kući kao dokaz da smo ostavili srce na terenu.

Druga sportska stanica bio je Olympiapark, kojeg smo obišli na najturističkiji mogući način – turom vlakićem.

Vlakić zvuči kao da je u pogonu od ‘72., često glasniji od audiovodiča, ali vjerujem da smo ulovili otprilike onoliko informacija koliko smo i bili u stanju procesuirati i zapamtiti.

Park je izgrađen za potrebe Olimpijskih igara, s brojnim sportskim dvoranama i zelenim površinama koje, iako su umjetno “uglavljene” na području razrušenom u Drugom svjetskom ratu, izgledaju predivno. Najljepše od svega ipak je to što je to područje i danas itekako živo – ne samo kao turistička atrakcija, nego i kao središte sportskog i rekreativnog života ovog grada.

Olympiapark ima i svoj “Walk of Stars”, po uzoru na sličan hollywoodski. Ovaj je manje sjajan, ali zato više zaigran – i jednako zanimljiv. Brojne poznate ličnosti iz svijeta glazbe, sporta i zabave ostavile su otiske svojih dlanova, potpis ili crtež u beton na šetnici. Jedini uvjet za ulazak u ovu aleju slave jest da su ostvarili neki veliki uspjeh upravo u Olympiaparku.

Pa eto, ako netko želi da ga, primjerice, Boris Becker drži kao kap vode na dlanu ili “dati pet” Snoop Doggu – ovdje je prilika.

U srcu Olympiaparka nalazi se i Sea Life – akvarij s najraznolikijom kolekcijom morskih pasa u Njemačkoj. Akvarij je simpatičan, a cijelo iskustvo jako prilagođeno djeci, koja su od prvog trenutka u lovu na pečate kroz razne izazove – od kojih neki podrazumijevaju dodirivanje životinja i “ronjenje na dah”.

Dvorske šetnje

Dobra fizička sprema nije na odmet ni kod obilaska münchenskih dvoraca. Ono što im je svima zajedničko su zaista raskošni i prostrani perivoji, pa si, primjerice, nakon obilaska triju dvoraca kompleksa Schleissheim na iznadprosječno toplom danu – iznadprosječno iscrpljen. Ne mogu, a da se ne zapitam, kako su te šetnje odrađivale dvorske dame u 17. stoljeću, u krutim korzetima i širokim suknjama, u kojima nisu mogle pošteno ni koračati niti disati. Zaključujem da su se zapravo kretale kočijama, a da su geometrijski oblikovane stazice, cvjetne gredice i fontane u pravilu gledale samo s prozora.

No, zato su unutar dvoraca imali uređenje o kojemu mi obični smrtnici možemo samo sanjati – osobito u Nymphenburgu, koji se drži one: „Više je više.“ Zlato, ogledala, svila… Sve je sjajno, raskošno i preveliko za svakodnevicu, ali upravo zato – savršeno.

U sklopu kompleksa Nymphenburg nalazi se i vrlo bogat i šarolik botanički vrt kojem se naš najmlađi član posebno veselio pa smo ga vrlo detaljno razgledali. Bilo je zabavno ponovno naučiti da banana raste “naopačke”, a ananas kao plod relativno niske žbunaste biljke, a ne visokog stabla. Možda ovaj put to i zapamtimo.

Muzejske priče

Uz sportske i dvorske atrakcije s pripadajućim muzejima, München se može pohvaliti bogatim izborom drugih muzeja različitih tematika.

Najimpresivniji od onih koje smo posjetili je svakako Deutsches museum (muzej tehnologije i znanosti). Smješten je u ogromnoj zgradi uz rijeku Isar, proteže se na nekoliko katova i pokriva sve: od glazbe i filma do atomske fizike i mostogradnje.

Mi smo vrlo detaljno pregledali odjel o zračnom prometu kako to možeš samo na početku ture muzejom, neovisno o tome o kojoj se tematici radi. Pažljivo smo proučili razlike u kokpitu između Cessne 172 i Airbusa A320 i sve moguće segmente zrakoplovstva. Za daljnje odjele je ostalo vrlo malo koncentracije i entuzijazma pa su pregledani površno i selektivno.

Na odjelu kemije, primjerice, naišla sam na zanimljiv izložak – mini atelje s vrlo pažljivo izrađenim detaljima – nedovršenom slikom, bojama, kistovima, slikom, različitim bočicama na stolu te nečije beživotno tijelo na podu pored stola. Uz audio pojašnjenje shvatiš da je to zapravo “slučaj” kojeg treba riješiti. Slikar je jedva čujnim glasom pozvao hitnu pomoć koja sad treba otkriti što mu se dogodilo i kako mu pomoći. Neki tragovi upućivali su na to da je možda koristio neke zabranjene tekućine pri miješanju boja. No, baš tada mi je iskrsnuo jedan privatni slučaj – dečki su ometali predavanje u susjednoj prostoriji i trebalo je intervenirati. Priča o slikaru ostala je nedovršena – kao i mnoge priče prije i poslije.

Museum Mensch und Natur (Prirodoslovni muzej) je dosta interaktivan i prilagođen djeci, no ako nisi vrlo dobar govornik njemačkog jezika, obilazak je ili jako spor ili jako površan. Kod nas je bio spor i površan. Posebno nas je zaintrigirao odjeljak o ljudskoj prehrani, u kojem su prikazane vrste i količine namirnica koje na tjednoj razini konzumira prosječna obitelj iz desetak različitih zemalja svijeta. Zanimljivo je usporediti jelovnike raznih naroda – od nekih bismo mogli učiti o skromnosti, od drugih o kvaliteti, a neki su tu samo da nas utješe činjenicom da ipak nismo najgori.

Paleontološki muzej i Muzej zračnog prometa (dio Deutsches museuma, na drugoj lokaciji, jer nam na onoj prvoj očito nije bilo dosta zračnog prometa), ne bih previše komentirala jer sam u njih ušla s vrlo malo interesa, a s jednako toliko i izišla, no moji mušketiri su se činili sasvim zadovoljni.

Je li vrijedilo?

Muzeji, dvorci, sportske atrakcije – u samo 3 dana smo ugurali sve što smo mogli, kako bismo što bolje upoznali München. I djelomično kamo bismo vratili uloženo u City Pass karticu. Možda nismo obišli sve glavne točke, ali vjerujem da smo dobili dojam kako grad diše i mogu reći da je Munchen na nas djelovao pozitivno. Igrali smo nogomet, “ronili na dah”, razgledavali iz vlakića i turističkog busa te naučili sve što nikad nismo htjeli znati o zračnom prometu. Ostalo je neispunjenih želja poput Muzeja umjetnosti ili bajkovitog Dvorca Neuschwanstein, ali nema veze. Otišli smo baš onako kako je najbolje, zadovoljni s daškom želje za povratkom.