Budimpešta s djecom

Iako smo Budimpeštu muž i ja posjetili u nekoliko navrata odvojeno, bez djece, vjerovali smo kako će to s djecom biti neka potpuno nova Budimpešta – i bili smo u pravu.

Put i smještaj

Nije počelo idealno. Već kod spremanja se osjetila lagana nervoza zbog loše vremenske prognoze, a i uvijek prisutnog straha da će se netko razboljeti pa od svega neće biti ništa. Odlučili smo ipak biti optimistični i složno zaključili da Google weather nema pojma i da kiše neće biti. A ni bolesti također.

Kiša koja nije posustajala cijelim putem do Budimpešte brzo nas je spustila na zemlju.

Ipak, nakon što smo se probili kroz prometno prilično kaotičan grad i smjestili u simpatični hotel na periferiji (ni po čemu poseban, ali ima dječje igralište ispred pa sam zaključila da zaslužuje baš taj epitet – simpatičan ), shvatili smo da kiša ne pada već neko vrijeme i da već taj dan možemo skupiti neke uspomene i doživljaje u ovom gradu.

Budim i Pešta

Krenuli smo s Budimskim dvorcem koji nas je oduševio u tom prilično kratkom obilasku. Završio je ranije nego što smo planirali obzirom da su djeca silno htjela vidjeti kakve tajne podrume kriju jedne stepenice unutar Ribarskog bastiona. Kriju izlaz iz cijelog kompleksa.

Prihvatili smo da smo s Budimom završili obzirom da smo već bili jako gladni, a htjeli smo malo prozujati i Peštom. Ispostavilo se da je put od Budima do Pešte puno duži nego što smo očekivali, te iako smo ga skratili kratkom vožnjom tramvajem, činilo se da traje cijelu vječnost.

Nakon dugačke, bučne i hladne šetnje preko Elizabetinog mosta, konačno smo se domogli Peštanskog tla na kojem smo u tom trenutku imali samo jednu želju – hitno sjesti negdje gdje je tiho i toplo. Smrznuti, rastreseni, umorni i gladni, poklekli smo pred izvjesnim bistroom Lujza koji nam se ukazao kao svjetlo na kraju tunela.

Međutim, već na ulasku se neka čudna energija prolomila prostorom, loša kemija između osoblja i nas. Loša kemija osjetila se i u “hrani” koju smo konzumirali.

Pojeli smo taman toliko koliko je potrebno da ne ispadne da nam se hrana nije svidjela, jer ne daj Bože da ljudi koji su nam bogznašto uvalili pod meso, primijete da smo mi primijetili da tu nešto nije ok. Bilo bi nepristojno. Mi ćemo radije izdvojiti desetke tisuća forinti za ovu gozbu, zahvaliti se i izići, a onda se zgražati nad besramnom uslugom dok gazimo Vaci ulicom u potrazi za novom pustolovinom.

Dan smo završili posjetom Muzeju iluzija, koji je zapravo svugdje sličan, ali uvijek zabavan.

Zoo i vožnja Dunavom

Dvije glavne aktivnosti isplanirane za sljedeći dan bile su Zoo i vožnja brodom po Dunavu.

Ispostavilo se da je zoološki u Budimpešti toliko ogroman, da i nakon 5 (pet!) sati razgledavanja – i dalje imaš dojam da si nešto propustio.

Moj entuzijazam i istraživački poriv su padali sa svakim satom pa su mi negdje u četvrtom satu egipatske bodljorepe agame i sumatranski orangutani bili impresivni otprilike kao kućne muhe.

Jedva smo čekali domoći se broda – ako ništa drugo, onda da konačno sjednemo i odmorimo se.

I zaista smo se u toj vožnji konačno osjećali kao na godišnjem odmoru. Nasnimljena audio tura na nekoj verziji jezika “s naših prostora” u pomalo djetinjasto pjesničkom tonu na momente je zvučala smiješno, no uz ugodnu i toplu atmosferu, umirujuću glazbu u pozadini i predivni krajolik o kojem smo ipak ponešto naučili, to je bilo baš ono što nam je trebalo.

U sklopu vožnje broda je i izlet na Margitin otok kojeg smo mi percipirali otprilike kao zagrebački Jarun. To je mjesto gdje se Budimpeštanci rekreiraju. Za obilazak smo imali samo 30 min, jer tada zadnji brod polazi natrag do grada.

Unatoč “kočiji” na pedale koju smo unajmili kako bismo uspjeli obići što više, uspjeli smo vidjeli samo nekakvo kazalište i “Japanski vrt” čemu smo se možda i malo usiljeno divili jer smo silno željeli nešto doživjeti tamo na tom posebnom otoku. No, najzabavnija od svega je zapravo bila ta smiješna kočija na kojem smo se toliko smijali, onim dječjim, neopterećenim i zaraznim smijehom, što ćemo pamtiti kao jednu od najvrijednijih uspomena cijelog putovanja.

Ovaj put smo htjeli nadmudriti Budimpeštu te smo već u povratnoj vožnji brodom pronašli savršen restoran za večeru. No, Budimešta nam se još jednom nasmijala u lice kad nam je osoblje savršenog restorana zalupilo vratima pred nosom jer nemamo rezervaciju. Jer moraš rezevirati ako želiš jesti srijedom u 17.30 u Budimpešti. Zapravo, vjerojatno samo ako želiš jesti neku finu, normalnu hranu. Sigurna sam da bistro Lujza ne bi pravio problem oko rezervacije.

Ovaj put nas je spasio Burger King i mislim da smo tijekom tog obroka odlučili da nam je brza hrana na putovanjima sasvim ok – uvijek blizu, brzo i praktično!

Kišni dan – Campona

Treći dan nas je kiša natjerala na aktivnosti u zatvorenom. Iako, te aktivnosti smo planirali i bez kiše, tako da zapravo ne znam otkud ovakav optužujući ton prema kiši.

Prva stanica je bio tržni centar Campona jer se tamo nalaze famozni Tropicarium i tzv. Brickpark – Lego dućan/muzej/igraonica. I jedno i drugo je savršena zabava za našu, a vjerujem i za većinu djece. Tropicarium je malo glasnije i intenzivnije iskustvo za sva osjetila, a ovo s Legom je kao dnevni boravak u kojem djeca mogu satima istraživati i igrati se, a odrasli sjediti na kauču (da, kauču!), pa i donijeti si kavu.

Negdje u plan i program smo ugurali i prirodoslovni muzej – prilično je prilagođen djeci pa je njima bilo odlično, a samim time i nama.

Budimpešta – 3 dana idile za djecu!

Naša ruta po Budimpešti možda nije bila ona klasična, brojne znamenitosti smo propustili ili vidjeli površno, no, kao i uvijek, uzeli smo od grada ono što nam je trebalo da ga doživimo na najbolji mogući način.

Ne ide uvijek sve po planu, no ako planirate koji korak unaprijed po pitanju večere (za razliku od nas) i ako pripremite kovanice (forinte) za parking (također za razliku od nas), bit će i više nego odlično!